Srbiji izmaklo zlato na Olimpijadi u Pekingu

25/08/2008

Najvećim dijelom, srbijanski sportaši nisu bili u stanju pretvoriti svoj potencijal u olimpijska odličja, a blogeri pitaju zašto.

Balkanblogs za Southeast European Times – 25/08/08

Osvajač zlatnog odličja, američki plivač Michael Phelps (u sredini), osvajač srebrnog odličja, Milorad Čavić iz Srbije (lijevo) i osvajač brončanog odličja Andrew Lauterstein iz Australije stoje na olimpijskom pobjedničkom postolju na ceremoniji dodjele odličja za utrku na 100 metara delfin stilom. [Getty Images]

Srbijanski sportaši nisu imali puno prigoda stajati na pobjedničkom postolju na Ljetnoj Olimpijadi 2008, iako Milorad Čavić može biti ponosan na to što je praktično za dlaku završio iza Michaela Phelpsa. Zašto Srbi nisu postigli bolji učinak u Pekingu? Blogeri na B92 tragaju za obrazloženjem.

Za Vracarac92, korijen problema nedostatak je nacionalnog ponosa. Kada je srbijanska zastava podizana u Olimpijskom selu, piše on, kineski domaćini pokazali su više poštovanja nego su to učinili srbijanski sportaši.

"Jedan se češao, drugi je trljao nos, treći je šaptao nešto na uho sportašu do sebe, a četvrti je gurnuo ruke u džepove … Nitko od naših olimpijskih natjecatelja nije pjevao državnu himnu, nitko od njih nije držao desnu ruku ne srcu", piše on. "Ta slika otkriva dosta o nama Srbima, o najnižoj točki naše nacionalne svijesti. Shodno tome, svega je nekoliko srbijanskih sportaša koji su spremni dati sve od sebe za Srbiju".

Primjerice, dodaje Vracarac92, samo treba pogledati kako je postupao jedan od najboljih nogometnih klubova, Partizan. Na vrhuncu Olimpijade, naložio je dvojici svojih igrača povratak u Beograd. S takvom vrstom mentaliteta u zraku, piše on, "čak i odličja koja smo osvojili premija su!"

Drug.clan se ne slaže. "Da li onaj sportaš koji trči za državu i narod a ne za sebe trči brže?", pita on. "Plješćem našim sportašima što nisu pokazali uspaljenost pred simbolima nacionalnosti, stavljajući svoje ruke na srce za zemlju, narod i slične stvari … Dosta s tim suludim tvrdnjama kako je na prvom mjestu narod, pa crkva, potom moja obitelj i na koncu ja".

Srbija prolazi kroz neku vrstu krize identiteta, sugerira Antioksidant. "U ovom trenutku, idemo tako kazati, građani Srbije [imaju čudan odnos prema] svojoj vlastitoj državi, koji se kreće od slijepog obožavanja do krajnjeg prezira…Ali prolazi vrijeme, i sve će doći na mjesto", nada se on.

Prema Lidiaz, prevladavajući mentalitet u zemlji nije takav da promiče postignuća "Srbija prezire uspjeh, prezire one koji su uspjeli u nečemu. Znate li gdje je Snežana Pajkić danas? Ili Vera Nikolić? … Zašto je Jasna Fazlić uzela američko državljanstvo, a Nataša Janić mađarsko? Samo još oni naivni poput [Milorada] Čavića mogu vjerovati kako postoje normalni uvjeti za trening i život".

"Čavić … je odrastao i postao vrhunski sportaš u Sjedinjenim Američkim Državama", uzvraća vnk. "Nikada nije imao iluziju da bi mu država, izravno ili neizravno, trebala osigurati egzistenciju. On studira, pliva i otvara mogućnosti za sebe. Ono što ga brine vezano za povratak u Srbiju nije hoće li mu država dati krov na glavom, nego može li država osigurati prave uvjete za trening i hoće li voda u bazenu biti zagrijana ili ne".